Izum optičkog vlakna

Jednog dana 1870. britanski fizičar Ding Dal otišao je u predavaonicu Kraljevskog društva kako bi govorio o principima pune refleksije u predavaonici. Voda je svijetla. Kao rezultat toga, publika je bila iznenađena. Vidjelo se da je svijetla voda istjecala iz male rupe kante, voda je tekla, a svjetlo je bilo savijeno, a svjetlo je uhvatilo zakrivljena voda. Ljudi su jednom otkrili da svjetlost može širiti fino vino koje se prska iz bačve; ljudi su također otkrili da se svjetlost može kretati duž zakrivljene staklene šipke. Zašto je ovo? Zar svjetlo više nije ravno? Ti su fenomeni privukli Dadarovu pozornost. Nakon njegovih istraživanja, ustanovljeno je da je to uloga refleksije svjetla. Budući da je gustoća medija i drugih medija bila veća od okolnih tvari (kao što je zrak), to jest, svjetlost je pucala iz vode u zrak i trebala bi biti pod kutom kuta. Kada je veći od određenog kuta, lom svjetlosti nestaje, a sva se svjetlost reflektira natrag u vodu. Na površini, svjetlost izgleda kao da je savijena u vodi. Kasnije su ljudi napravili staklena vlakna visoke prozirnosti, debela i tanka - poput paukove svile - staklena vlakna. Kada je svjetlost izbačena u stakleno vlakno pod odgovarajućim kutom, svjetlost se kretala duž zakrivljenog staklenog vlakna. Budući da se ovo vlakno može koristiti za prijenos svjetlosti, naziva se svjetlosno vođeno vlakno.